dva

Kako se osjeća duševna bol

guru

Bol je kao i svaka druga emocija, sastavni dio nas i našeg bića. Kako ljubav i tuga i strah, tako i bol. Postoji fizička i duševna bol.

Duševna bol se osjeća na mnoge načine, može se reći da je dobar pokazatelj kada se jednostavno osjećamo loše bez nekog posebnog razloga. Sastoji se od mnoštva simptoma, koje nikako ne možemo da povežemo. Neko će je osjetiti kao tugu i potištenost koja ne prestaje i stvara sve dublju apatiju i nezainteresovanost, dok će je drugi osjećati kao fizičku bol, bol u mišićima, u glavi, kojekakvim probadanjima i slično.

Mnogi ljudi se sažive sa tom svojom boli, smatrajući da je to jedan dio njih. U stvari, oni ni ne razmišljaju o tom stanju, već ga jednostavno uzimaju zdravo za gotovo. Dok neki opet osjećaju da nešto nije u redu i stalno pokušavaju da nađu uzrok tog osjećaja. Mnogi ljudi u takvom stanju odlaze kod doktora tražeći uzrok svojih problema, prolazeći kroz kojekakva ispitivanja i većinom dobijajući odgovor da je sve u redu sa njihovim zdravljem. I na trenutak bude bolje ali bol se poslije opet javi, sama od sebe i kada se najmanje nadamo. I tako mogu proći godine kroz koje bi osjećali kojekakve simptome koji u sustini ni nemaju neki “opipljivi” uzrok.

Uprkos činjenici da smo posjetili nekoliko liječnika i došli do zaključka da nam nije ništa, mi se opet loše osjećamo. I može se reći da je stvarno teško kada ne znamo šta nam se dešava. Jer kad čovjek zna sa čim ima posla onda može i da se bori, ali kada ne zna šta mu se dešava onda je to stvarno težak osjećaj. Može se reći da postoji nekoliko mogućih uzroka duševne boli. Ono što je ovdje interesantno za podvući su druga dva pojašnjenja koja ću ovdje navesti. Prvo ću samo spomenuti.

Jedan od uzroka duševne boli može biti bolest ili genetska predodređenost. Ali u takvim slučajevima liječnik obično može da otkrije uzrok i da eventualno riješi problem boli.

Drugi od uzroka te duševne boli smo mi sami. Stvaramo je svojim mislima i razmišljanjima koje su plod naših ubjeđenja koje smo stekli kroz naš život. Ljudi odrasli u siromašnim zemljama se boje gladi, dok se ljudi zapadnog svijeta boje da ostanu bez posla. Znači sredina i mi sami stvaramo naša ubjeđenja koja poslije kreiraju naše misli. Ako su ta ubjeđenja pogrešna onda su i naše misli pogrešne. Pa stoga i produciraju bol.

Na ovo se može povezati i da mozak stalno producira unutrašnje dijaloge i tako održava kontakt sa stvarnosti i sliku o datoj osobi. Razmišljanje je može se reći neminovan proces i nešto što je skoro nemoguće izbjeći. Postoje neki ljudi koji su možda i uspjeli izbaciti misli iz glave ali opet su ti ljudi živjeli u nekim posebnim okolnostima, recimo samostanima gdje su bili skoro totalno izolovani od spoljnih uticaja. Dok je nama, koji smo dio ove civilizacije, to jako teško učiniti i dovoljno je ako uspijemo svesti svoje misli na jedan razuman nivo. A kakve će te misli biti zavisi većinom od naših ubjeđenja.

Znači, u ovom slučaju su uzrok te boli naše misli, koje potiču od naših ubjeđenja. Zato sam i rekao da smo sami uzrok te boli.

Treći uzrok koji je isto tako moguć je da ipak postoje neke stvari na ovome svijetu koje ne poznajemo, koje su nam strane. Recimo, magnetizam prije mnogo godina nije mogao biti pojašnjen, pa je stoga bio smatran kao neko čudo. A koliko samo različitih sila ima ovdje oko nas kojih nismo ni svjesni a koje opet utiču na nas i naše živote. Mjesec utiče na pojavu plime i oseke, pa zašto onda neka druga nebeska tijela ili pojave ne bi uticale na nas i naše raspoloženje.

Ono što želim reći je da možda baš te neke nepoznate sile utiču na nas i tako nam stvaraju bol. Možda to rade namjerno a možda nenamjerno, mi to ne znamo. Sada ovo možda zvuči kao naučna fantastika ali to je nešto što se ne može dokazati ni da nije ni da jeste tačno, pa se stoga ipak može uzeti kao objašnjenje.

Može se zaključiti da je bol sastavni dio nas i svih živih bića. Mnoge životinje, koje u suštini nemaju svijest kao mi, osjećaju unutrašnju bol ako bi recimo izgubili mladunče. Tako da je to nešto, može se reći, normalno a ne nenormalno. I besmisleno bi bilo težiti jednom stanju bez boli. Bol bi trebali pokušati prihvatiti i shvatiti. Ono što bi trebali i možda mogli učiniti je da je pokušamo svesti na jedan normalan nivo u kome bi i trebala da egzistira. Da odbacimo sve one stvari koje možemo da odbacimo koje će umanjiti tu bol i tako poboljšati jedan opšti osjećaj.

Razvoj svijesti može uticati na umanjenje mnogih boli. I onih izazvanih bolestima, genetskom predispozicijom, našim umišljanjem ili nekim silama oko nas. Na kraju krajeva bol nas tjera da se razvijamo i radimo na sebi. A možda nam te sile, ako su one uzrok, zato i daju tu bol da bi nas podstakle da radimo na sebi. Jer čovjek bez boli većinom ne teži samorazvoju i razvoju svijesti, a razvoj svijesti je u suštini, kako je jedan mudrac rekao, jedini stvarni smisao života. Možda je tako a možda nije. Neka budućnost pokaže…

, ,

Powered by WordPress. Designed by Woo Themes